Smiju li mame priznati da im je teško?

Nedavno sam se vidjela s grupom prijateljica nakon dugo, dugo vremena. Među nama bilo je i mama i onih koje će tek postati mame. Od nas par jedino ja imam mama blog iako je više okrenut psihologiji, ali kod mene je ta granica ionako dosta mutna. Povela se rasprava o tome da ponekad mame blogerice previše kukaju (kukaju li?) i da možda mi koje pišemo o djeci i našem životu s njima nismo ni svjesne koliko smo sretne, da ima previše negativnih priča i da se ponekad stječe dojam da je najgora stvar na svijetu imati dvoje zdrave djece.  Većina mama koje su bile toliko ljubazne pa čitale ovo što ja pišem i potrudile se javiti mi što misle o tome najčešće spominju riječ relna kad me opisuju i to mi je jako drago. Prijeđe li to realna ponekad u kukanje? Možda, pogotovo kad ne spavam veći dio noći i ujutro se moram boriti s djetetom koje baca jaja koja sam mu napravila za doručak okolo, a drugo se raspravlja sa mnom po 800 put zašto ne može obući suknjicu tutu u vrtić. A upravo o tome češto pišu mame blogerice i ja mislim da je to odlično, a reći ću vam i zašto.

Nedavno sam se vidjela s grupom prijateljica nakon dugo, dugo vremena. Među nama bilo je i mama i onih koje će tek postati mame. Od nas par jedino ja imam mama blog iako je više okrenut psihologiji, ali kod mene je ta granica ionako dosta mutna. Povela se rasprava o tome da ponekad mame blogerice previše kukaju (kukaju li?) i da možda mi koje pišemo o djeci i našem životu s njima nismo ni svjesne koliko smo sretne, da ima previše negativnih priča i da se ponekad stječe dojam da je najgora stvar na svijetu imati dvoje zdrave djece.  Većina mama koje su bile toliko ljubazne pa čitale ovo što ja pišem i potrudile se javiti mi što misle o tome najčešće spominju riječ relna kad me opisuju i to mi je jako drago. Prijeđe li to realna ponekad u kukanje? Možda, pogotovo kad ne spavam veći dio noći i ujutro se moram boriti s djetetom koje baca jaja koja sam mu napravila za doručak okolo, a drugo se raspravlja sa mnom po 800 put zašto ne može obući suknjicu tutu u vrtić. A upravo o tome češto pišu mame blogerice i ja mislim da je to odlično, a reći ću vam i zašto.

Kad sam bila na trećoj godini faksa, na predavanju nam je bila jedna od najboljiih dječjih psihologinja koje sam ikad srela. Rijetke među nama su tad bile majke, ali ta psihologinja im je postavila nekoliko pitanja. “Jeste li se kad osjećali jadno ili bespomoćno? Jel vam kad došlo da ga bacite kroz prozor dok vrišti?” Nije bilo odgovora, nije ona ni očekivala javna priznanja, ali je bilo crvenih lica i spuštenih pogleda. Da, negativni osjećaji su sastavni dio majčinstva i ako netko kaže da nisu, ta osobica laže ili se iz nekog razloga želi prikazati u boljem svjetlu ili pak ima nekoga tko obavlja majčinske poslove umjesto nje 24/7, a ona se povremeno poigra s djetetom. Simple as that. 

Zašto smatram da je dobro pričati i o negativnim stranama majčinstva? Zbog toga jer svatko od nas ima žutu minutu kad mu je svega dosta. Možda je to 876 pokušaj dojenja, a dijete i dalje ne prihvaća dojku na ispravan način, ne najede se, a vas boli cijelo tijelo i duša, a ne samo ragade. Možda je to činjenica da ležite već 8 mjeseci prikovani uz krevet i bolničku hranu jer morate mirovati u trudnoći i čini vam se da cijeli svijet negdje ide i svi nekud napreduju, samo vi stojite na mjesto i to vas čini jako nesretnom. Možda je to činjenica da ste dobili otkaz nakon porodiljnog, jako ste nervozni i uplašeni za svoju budućnost, a dijete se odlučilo baš danas bacati u trgovini jer želi kinder jaje. Onda taj trenutak/dan/mjesec prođe, vi se opet osjećate dobro i onda vas preplavi krivnja. Pa kako sam mogla biti tako loša mater da sam to prigovorila/pomislila/napravila/kukala/okrivljavala svoje dijete. Iz potrebe da ublažite svoj osjećaj krivnje koji je prestrašan, instintivno želite napraviti nešto samo da se riješite tog osjećaja krivnje i krenete popuštati svom djetetu. Krenete ga odgajati na način da se riješite svog osjećaja krivnje, a ne zapravo onako kako smatrate da bi možda bilo dobro i ispravno, nego krenete prečicom. Naizgled je dobro taj tren i djetetu i vama, ali kao što vjerojatno znate, nema prečica za odgoj djeteta. Možda poneke i postoje, ali sigurno dugoročno neće biti dobre ni za vaše dijete ni za vas.

Normalizacijom negativnih osjećaja u majčinstvu, dijeljenjem vlastitih iskustava s drugim ženama, bilo da je to svojoj najboljoj prijateljici, patronažnoj sestri ili mami, pomažete si puno, puno više. U novije vrijeme to su i brojni mamasti blogovi i supermame.hr za koje redovito pišem tekstove i iako sam psihologinja često me iznenadi količina teških svjedočanstva majki koje se otvore kad im se omogući prostor za ispričati svoju sranu priče. Također, iako majčinstvo nije posao, možemo imati osjećaj burnouta, postporođajne depresije ili imati potrebu samo za ramenom za plakanje i sasvim je u redu potražiti stručnu pomoć. Osjećaj da znate da niste same u tome što vas muči, da je ponekad i drugima teško, osnažujuć je jer vidite da svatko ima bolje i ložije dane, pronalazite žene koje razmišljaju isto kao i vi, podržavate se i pomažete kad vam je najteže. Zbog toga smatram da je ženska potpora neprocijenjiva u majčinstvu, o čemu sam već prije pisala. Dobra socijalna mreža ili laički rečeno prijatelji, rodbina i susjedi na koje se možemo osloniti, mogu napraviti čuda za naše mentalno zdravlje.

Žao mi je ako ovim pisanjem plašim buduće majke ili se stječe dojam da je to preteško. Da ne ispadne kako samo kukamo, u slijedećem tekstu ću donijeti svojih 10 razloga zašto volim biti majka, ali kao psihologinja smatram da ne treba gurati mračne strane pod tepih jer one kad tad nađu svoj put na svjetlo dana i onda nas još više preplave.