Povezujuće roditeljstvo – idealno ili neizvedivo?

Ovaj tekst sam planirala napisati prije tjedan dana. Na facebook stranici Mamologije sam objavila anketu o povezujućem roditeljstvu, te imala u planu napisati post o toj temi, no, #sinmamin je imao rođendan. Kako to već biva kod nas, slavlje se protegnulo na dane i dane, pomiješano s virozama i nespavanjem, pa je bloganje palo u deseti plan.

No, vratimo se mi povezujućem roditeljstvu! Rezultat ankete je bio slijedeći: 40% se izjasnilo da zna što je to povezujuće roditeljstvo, a 60% da ne zna.

Dakle, što bi to bilo povezujuće roditeljstvo? Koncept se veže za slavnog američkog pedijatra W. Searsa, a ukratko rečeno, promovira što veću osjetljivost majke na dijete i djetetove potrebe, a kako bi se dijete izložilo minimalnom sresu. Postoji sedam ključnih odrednica, poznatih kao 7 Baby Bs:

• Birth bonding – poznato kao “zlatni sat”, tj. zbližavanja majke i djeteta odmah nakon poroda dodirom kože na kožu,
• Breastfeeding – što duže dojenje, po principu “dojenje na zahtjev”
• Baby wearing – odnedavno popularno nošenje beba i kod nas koristeći oblikovane nosiljke, marame i slingove, umjesto dječjih kolica.
• Bedding close to baby – zajedničko spavanje
• Belief in the language value of your baby’s cry – pridavanje važnosti bebinom plaču i reagiranje na njega
• Beware of baby trainers – izbjegavanje treninga spavanja, metode poznate kao kontrolirano puštanje djeteta da se isplače, a kako bi se dijete naučilo samo zaspati i prespavati cijelu noć.
• Balance – poticanje održavanja ravnoteže u majčinom životu, a kako bi mogla zadovoljiti sve potrebe djeteta.

Povezujuće roditeljstvo nije isto što i sigurna povezanost, koju sam puno puta do sada spomenula, kao ključne stvari u bebinom razvoju. Sigurna povezanost ili privrženost djeteta majci podrazumjeva da je majka osjetljiva na potrebe djeteta, da reagira i pravovremeno zadovoljava potrebe djeteta, kao što su potrebe za blizinom, utjehom, igrom, uspavljivanjem i hranjenjem. Kad je dijete sretno i sigurno, zadovoljno istražuje okolinu oko sebe, kad majka odlazi, a dijete ostaje u nepoznatoj okolini dijete plače, a kad se majka vraća, razveseli joj se. Takav tip privrženosti temelj je za sve ostale emocionalne odnose u budućnosti i dobar temelj za zdrav emocionalni razvoj.

Kao što vidite postoje brojna preklapanja, no nešto se ipak razlikuje, a to je način na koji ćete vi zadovoljiti djetetove potrebe. Dok se tradicionalno vjerovalo da će majka znati prepoznati djetetove potrebe, ova filozofija roditeljstva nameće neke standarde koje je nekima teško zadovoljiti. Znači li to da nisu dovoljno dobre mame ako djeca spavaju u svojim kinderbetima ili se voze u kolicima? Jesu li ta djeca zakinuta? Povezujuće roditeljstvo je često na meti kritika da promovira totalno majčinstvo i ne ostavlja majci prostor ni za kakvu drugu ulogu u životu, osim uloge majke. “Sears advises mothers to turn to a psychotherapist if necessary, but to stick to attachment parenting at all costs.”^[78] Is it just me ili ovo zvuči kao citat iz Sluškinjine priče?

Da se razumijemo, moje majčinstvo u zadnjih godinu dana bi se svakako moglo ukalupiti u pojam povezujućeg roditeljstva i baš zbog toga svjesna sam i negatine strane ovakve filozofije. Glavna mana je da mamu često ostavi potpuno izmorenu. Argument za ovakvu vrstu roditeljstva jest da su djeca tako odgajana stoljećima i samo zato jer se naše društvo stubokom promijenilo, nisu se potrebe beba promijenile ni značajnije evoluirale u zadnjih stotinjak godina. No, u plemenima nisu ljudi, pa ni bebe bili prepušteni sami sebi. Svaka obitelj je imala i veliku podršku šire društvene zajednice, proširene obitelji, što se uvelike razlikuje od današnjeg života gdje onda sav teret takve vrste roditeljstva pada na majku.

Jedna od najvećih kritičarki totalnog majčinstva je francuska feministica i filozofkinja Élisabeth Badinter koja je napisala The Conflict: How Modern Motherhood Undermines the Status of Women, knjiga u kojoj je žestoko kritizirala prolongirano dojenje, uzgajanje i pripremu samo organske hrane, platnene pelene i sl., a smatrajući da takav koncept majčinstva vraća ženu u neka prethodna vremena, ograničavajući joj društvenu slobodnu i mogućnost da ima više uloga u životu, a ne samo ulogu majke. Također je kritizirala društvo u kojem dijete postaje novi patrijarh obitelji i kojemu sve mora biti podređeno. Kad sam prvi put čula za tu knjigu, bila sam oduševljena i u svemu sam se slagala. To je bilo prije nego sam rodila. Nakon što sam rodila, jednostavno uloga majke mi je postala previše važna, a da bi samo tako je stavila po strani i rekla da su i ostale jednako važne jer iskreno, nisu mi ostale uloge bile jednako važne. Kao što je Maja Marić davno napisala jedan tekst koji me oduševio da je tradicinalna mama jedina vrsta mame jer kako god feministički okrenuo različite koncepte na kraju ipak ostaje činjenica da beba treba mamu, ali i da mama treba bebu, koliko god se ponekad pravila cool.

Što onda zaključiti? Iz ove cijele filozofije, mislim da je najvažnija majčina osjetljivost na dječje potrebe. Ako ste osjetljivi i voljni ih zadovoljiti, znat ćete kako to napraviti, sa ili bez nosiljki, s kinderbetom u odvojenoj sobi ili dok beba spava s vama u krevetu. Svakako ne mislim da treba završiti na psihoterapeutskom kauču samo jer ste se trudile ispuniti check listu nekog muškarca koji vam docira kako da vi budete majka, a smatrate da je to jednostavno preteško. Pod time ne mislim samo na očekivanja nekakavih stručnjaka za djecu, nego i očekivanja ljudi iz vaše okoline. Očekivanja u vezi toga trebate li dojiti i dalje iako svakadnevno plačete zbog ragada, ali nastavljate jer SVI kažu da je to najbolje za Vaše dijete, a vi vidite da je dijete gladno, a vi očajna. Naravno, svi ponekad se zapitamo što bi bilo najbolje za našu djecu i kako to ostvariti, ali ne treba smetnuti s uma da ni majke nisu od čelika i da trebaju misliti i na zadovoljavanje svojih potreba, a ne samo bebinih jer ako nigdje ne napunite baterije, što ćete moći dati? Vrlo malo.

Dok god ste u stanju se povezati same sa sobom i svojim djetetom, sve druge teorije i preporuke zapravo onda padaju u drugi plan. Ipak smo mi mame koje znaju što je najbolje za njihovu djecu i nemojte da vam itko kaže drugačije.