Dojim, dakle jesam

 

 

Gotovo svi znamo da je majčino mlijeko najbolja hrana za bebe.  Kad tome pridodamo da dojenje ima velikih benefita za imunološki, probavni, respiratorni sustav beba, spriječava pretilost, snažno povezuje bebu i mamu (samo neke od prednosti), moj izbor još u trudnoći je bio da želim dojiti, no taj put nije bio jednostavan.

Nakon što sam rodila prvi, pa drugi put, najčešća pitanja koje sam dobila su bila otprilike ovakva: „Jel’ siki? Je li na prsima? Jel imaš dovoljno mlijeka?”, a nisu me zaobišli ni kometari „Možda nemaš dovoljno mlijeka. Pa možda imaš slabo mlijeko. Daj joj bočicu, šta to znači to malo sise. Vidiš kako je kratko jeo, pa nije ništa ni posisao.” ili pak “Koliko dugo sisa, sigurno mu to nije dovoljno.” I naravno kralj svih komentara „Sigurno je gladan/gladna“ jer dijete ne spava ili je plačljivo. Kako vam ovo zvuči? Poznato? Kako se osjećate poslije ovakvih komentara? Znam kako sam se ja osjećala – prilično loše, bijesno i bila sam sve nervoznija. I naravno, tu dolazimo do kraja začaranog kruga propitkivanja i osuđivanja, a to je „Ne smiješ biti nervozna, to će beba osjetiti, pogotovo ako je dojiš, pa će biti još nervoznija“.

 

 

Kao što sam napisala na početku teksta MOJ izbor je bio da želim dojiti, a ono što me iznenadilo da su ljudi kojima sam bila okružena uzimali si za pravo prosuđivati, analizirati i propitivati, a nisu bili pedijatri da se razumijemo. Naprotiv, tamo sam nailazila samo na podršku. Smatram da svaka mama treba donijeti prvo odluku sama sa sobom želi li ili ne dojiti (i ima pravo na tu odluku!), voditi se brojem mokrih pelena i napredovanjem na težini i to je to. Naposlijetku, to je moje dijete i moje tijelo. Nije nevažno napomenuti da sam ja dojila prvo dijete 15 mj, a drugo zasad 6+, kao i jako puno žena iz moje okoline. Kakve li su komentare pak dobivale žene koje su odlučile dati AD.

Smatram negativne komentare jako štetnima jer mogu pokrenuti niz negativnih misli kod mladih mama poput „Vidiš kako ništa ne znam, kako ću ja to, kakva sam ja to mama” i sl, koji pak vode u tugu, razočaranje samom sobom, ljutnju na samu sebe, što pak vodi do inertnosti, plačljivosti, povlačenja u sebe. Nedostatak potpore novopečenoj majci lako može pridonijeti baby bluesu i postporođajnoj depresiji. No, ako ste preživjele porod (a očito jeste jer ovo čitate), možete i izaći iz ovog začaranog kruga.

Ako ste nova mama, zanemarite negativne komentare, okružite se ljudima kojima vjerujete i koji su vam podrška, prvenstveno ženama kojima vjerujete, koje su vam podrška i koje su već sve to prošle i znaju da vaš put kao nove mame nije uvijek najjednostavniji. Budite nježne i blage prema sebi (bez obzira na koji način odlučile hraniti bebu) i naravno gledajte svoje dijete i ono će vam biti najbolji pokazatelj kako stvari radite ispravno. Beba koja se smiri kad je mama primi, koja gleda puna ljubavi u mamu, koju ste vi nosili i rodili, najbolji je pokazatelj maminog uspjeha. Što se mene osobno tiče, odlučila sam da ću barem na ovaj internetski način dati svoj prilog tako da ću pružiti potporu novopečenim majkama, mjesto za razgovaranje, ideje za promišljanje i nove spoznaje do kojih sam došla na svom mamastom, ali i profesionalnom putu kao psihologinja.